Osim što je docent na odjelu za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Mate Kapović poznat je i po svom aktivističkom djelovanju. Zbog toga je, priznaje, imao manjih problema u akademskoj zajednici, no rekao nam je da ga to ipak nije spriječilo u daljnjoj borbi za ono u što vjeruje. A to, između ostalog, nije Europska unija...

- Problem je u tome što iza ovakve Europe stoji isključivo interes krupnog kapitala, ponajprije onog zapadnoeuropskog, a ne nikakve plemenite ideje i što od takve Europe obični ljudi nemaju koristi – kaže kapović . - Kao prvo, iako se propagira kao kolijevka demokracije, EU je ustrojena upravo izrazito nedemokratski. Vrh eurokracije se ne bira izravno na izborima, a Europski parlament, koji se jedini izravno bira, ima samo ukrasnu funkciju. Da je priča o demokraciji i ljudskim pravima u EU vrlo prozirna, vidi se npr. po jačanju ekstremizma i ksenofobije u Europi, a i po zapadnoeuropskom odnosu prema imigrantima – jeftinoj radnoj snazi koja se maksimalno eksploatira s obzirom na to da nemaju nikakvih političkih prava pa se ne mogu pobuniti, a dodatno ih se koristi radi snižavanja cijene rada domaćih radnika.

PTP: Zamjećeni ste u javnosti prilikom „anti NATO“ prosvjeda. Također ste i protiv ulaska u Europsku uniju. Čemu tolika isključivost, zar Hrvatska zaista ulaskom u EU neće ništa dobiti?

Kapović: Da bismo raspravljali o EU, potrebno je analizirati realnu ekonomsko-političku situaciju, no to nije nešto do čega se može doći u mainstream medijima – izvan njih ipak da. EU je neoliberalna organizacija koja, jednostavno rečeno, djeluje u korist gospodarsko-političkih elita i korporacija a ne maloga čovjeka. Izbor nije između balkanskog blata i sjaja Europe, nego između boljeg društva za sve nas ili profita za sitan sloj onih na vrhu.
Nezahvalno je kritizirati EU u ograničenom prostoru, ali mogu ukratko naznačiti zašto sam protiv ulaska Hrvatske u EU i protiv EU kao takve. Nemam ništa protiv ideje ujedinjene Europe kao takve, no ako se pogleda za što se zalažu europske institucije kada je riječ o pravima radnika, situacija je vrlo jednostavna: one podupiru fleksibilizaciju radne snage, tj. smanjenje radničkih prava i lakše otpuštanje radnika, stagniranje radničkih plaća, rad na određeno, ukidanje kolektivnih ugovora, produljenje radnog vijeka itd. EU od nas traži zatvaranje zadnje preostale značajne industrije – brodogradilišta, a ulazak će biti posebno loš za našu poljoprivredu jer će Hrvatska biti preplavljena stranim proizvodima, kao što je sad npr. slučaj u Mađarskoj. Poseban je problem potpuno nerealna mitologija oko europskih fondova. EU nije Caritas i ne dijeli novce siromašnima i nerazvijenima iz dobrote. Ona je organizacija koja djeluje u interesu kapitala, ponajprije zapadnoeuropskog. Naivno je misliti išta drugo. Osim toga, iz fondova se dobiva samo dio sredstava, dok 10-50% države moraju namaći same, što kod nas zapravo znači da ćemo to morati posuditi. Od koga? Od privatnih banaka u zapadnoeuropskom vlasništvu. Također, iz fondova se novci samo ne vuku, nego se u njih mora i uplaćivati. Pogledamo li primjer Bugarske, ona je svake godine više uplaćivala nego što je iz njih novaca vukla. Iz EU fondova se teoretski može dobiti puno sredstava, no to je namjerno zamišljeno tako da se u stvarnosti to najčešće ne događa. EU fondovi zapravo služe za ostvarivanje interesa gospodarskih elita zapadnoeuropskih zemalja na način da se pomoću njih ostvaruje nadzor nad dijelovima gospodarstva i društva koja nisu izravno regulirana zakonima EU. Vrh EU određuje za što se novci daju tako da ako se novci i dobiju, tko će nam garantirati da će to biti za projekte u interesu hrvatskog društva a ne u interesu zapadnog kapitala?
Argumenata ima još more, no zapravo i nije potrebno biti neki veliki stručnjak da bi se sve to zaključilo. Dovoljno je biti realističan i znati kako funkcioniraju stvari općenito u svjetskoj politici (tko jači taj kvači) ili pogledati što se događa u zemljama poput Irske, Španjolske ili Grčke ili što se događa s eurozonom koja je pred raspadom... U ovakvoj situaciji tvrditi da u EU teče med i mlijeko je doista pomalo sumanuto.

PTP: Kakav će po Vašem mišljenju biti ishod referenduma?

Kapović: Ne želim se baviti proricanjem, ali nadam se da će što više ljudi izaći na referendum i zaokružiti "ne". Problem je, jasno, u tome što je kroz srednjostrujaške medije nemoguće dobiti išta drugo osim jednostrane EU indoktrinacije. Ona zapravo počinje puno ranije – naime, danas se već u vrtićima djecu uči pjevati EU himnu, uči ih se o blagodatima EU i sl. Naravno, treba i dodati da sâm neulazak u EU ne rješava ništa. Ako se ljudi ne pokrenu, ništa neće krenuti nabolje. Kao i dosad u povijesti, nikakve se promjene neće dogoditi ako budemo čekali na "dobre" vladare ili kapitaliste koji će nam se smilovati. Ako se sami ne pokrenemo, od promjena neće biti ništa. U tom smislu se treba ugledati na nedavne masovne prosvjede u Španjolskoj, Izraelu ili na velike političke promjene i demokratske eksperimente koji se događaju na Islandu.

PTP: Aktivno ste sudjelovali i u tzv. Facebook antivladinim prosvjedima. Čemu pripisujete ovakve rezultate prosvjeda? Je li postojao neki drugi način na koji bi Vlada zaista i reagirala?

Kapović: Na rezultate prosvjeda se ne smije gledati površno. Ništa se ne može dogoditi preko noći. Prosvjedi su imali itekakvog uspjeha jer su pokazali vlastima da narod neće baš zauvijek samo gledati dok nas pljačkaju. Prvi pokušaj možda nije rezultirao nečim opipljivim, ali zato će možda drugi val prosvjeda, koji će nedvojbeno uslijediti, u tom smislu imati i neke konkretnije rezultate. Ono što je jako bitno je da su se kroz te masovne prosvjede mnogi ljudi aktivirali i da su se u javnosti promovirale neke nove ideje kao što je direktna demokracija. Tu su naši prosvjedi bili svojevrsna avangarda jer su se ubrzo nakon toga praktički iste ideje počele javno iznositi i na velikim prosvjedima u Španjolskoj i Grčkoj. Sama ostavka vlade je tu više-manje nebitna. Vjerojatna promjena vlasti na predstojećim izborima neće donijeti nikakve velike zaokrete – i SDP će, kao i HDZ, i dalje nastaviti s rigidnom neoliberalnom, dakle protunarodnom, ekonomskom politikom. Ne treba mijenjati vlade nego sistem.

PTP: Je li kod nas uopće moguće da narod učini tako veliki pomak? Čini se da Hrvati jednostavno još uvijek nemaju tu „kulturu prosvjeda“...

Kapović: Kao što rekoh, promjene se ne događaju preko noći i tu ne treba imati iluzija. No svaki prosvjed, štrajk, kampanja itd. donosi nešto novo. Novi se ljudi aktiviraju, različiti pokreti i udruge se umrežuju i povezuju, nove se ideje šire u javnosti i stvaraju se preduvjeti za neke buduće akcije. Tko god se bavi političkim aktivizmom, svjestan je toga koliko su različite, pa makar i sitne, akcije povezane i isprepletene. Osim toga, budućnost je teško predvidjeti. Tko je primjerice očekivao na početku 2011. da će u proljeće u Zagrebu koračati gotovo 15 tisuća ljudi pod golemim antikapitalističkim transparentima? Tko je mogao očekivati arapsko proljeće? Upravo suprotno od uvriježenih mudrovanja, rekao bih da je u Hrvatskoj mogućnost radikalnih zaokreta i promjena daleko veća nego npr. u zapadnoj Europi. Jedan od razloga za to je primjerice i to što je proces prvobitne akumulacije kapitala, ono što se kod nas obično zove privatizacijskom pljačkom, od nas udaljen svega dva desetljeća, dok se na zapadu to mjeri u stoljećima, te nam je zbog toga lakše prozreti lažnu ideologiju koju nam natura trenutni društveni sustav. Naravno, sve to ne znači da će se nešto doista i dogoditi. Hoće li ili neće, ovisi samo o nama.



PTP: Kakvu promjenu mogu donijeti novi izbori?

Kapović: Nikakvu. Parlamentarna predstavnička liberalna demokracija je demokracija samo nominalno. Kakva je to demokracija u kojoj na izborima može pobijediti samo onaj tko ima dovoljno novaca za kampanju? A svi se sjećamo kako se u 1990-ima dolazilo do novopečenog bogatstva. Isti ti koji su cijelu zemlju pokrali, npr. Todorić, i oni koji su im tu krađu omogućili, npr. Mudrinić, sada kroz svoju financijsku moć određuju tko će dobiti i političku moć u zemlji. To nije, naravno, tipično samo za Hrvatsku, tako je i drugdje, no bezumno je takav sustav nazivati demokratskim. Naravno, to sve ne znači da se u određenim okolnostima i iznimnim situacijama preko izbora ne mogu dogoditi radikalne, prave promjene. No, dakako, u takvom slučaju se treba paziti da se izbjegne sudbina npr. izabranog predsjednika Hondurasa Manuela Zelaye koji je 2009. državnim udarom, uz potporu Amerikanaca, zbačen s vlasti zato što nije vodio proameričku i prokapitalističku politiku, ili npr. Jeana Bertranda Aristidea, bivšeg predsjednika Haitija, također izabranog na slobodnim izborima, kojeg su Amerikanci dva puta nasilno srušili s vlasti, 1991. i 2004., jer je vodio politiku u korist vlastitog naroda a ne (stranog) krupnog kapitala.

PTP: Imamo li uopće alternativu? Što može donijeti program Kukuriku koalicije?
 
Kapović: SDP će, kao što pokazuje nedavno objavljeni predizborni program kukuriku-koalcije, nastaviti s neoliberalnom politikom iako se očito libe to otvoreno priznati. No to je očito iz njihovih najava primjerice o privatizaciji dijelova HEP-a, o smanjenju javnog sektora, o javno-privatnim partnerstvima (što je šifra za odljev državnog novca u privatne džepove) itd. Zanimljiv je orvelijanski jezik tog programa prepunog floskula i vulgarnog neoliberalizma. Tako se npr. govori o "uravnoteženju javne potrošnje", što zapravo znači da se naši pjetlići zalažu za smanjenje državnih izdataka za socijalna prava, zdravstvo, školstvo itd. Ili – s jedne se strane tobože govori o povratku dostojanstva radnika, a s druge strane se pišu hvalospjevi neoliberalnom konceptu fleksigurnosti, što je samo maska za smanjenje radničkih prava, lakše otpuštanje radnika itd. Koliko je kukuriku-koalicija potpuno nesvjesna situacije na terenu, ili koliko je dosljedno rigidna u svojoj neoliberalnoj politici da ju za nju uopće nije briga, vidi se recimo i po detaljima kao što je promoviranje studentskih kredita, što je potpuno suprotno konceptu besplatnog obrazovanja za koje se već godinama bori studentski pokret, akademska zajednica i što je već prihvaćeno i u općoj javnosti.

PTP: Radite na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Što se, po Vama, treba promijeniti u obrazovnom sustavu u Hrvatskoj?

Kapović: Ono što se trenutno događa u visokom obrazovanju nije dobro. Obrazovanje i znanost se pokušavaju u potpunosti podvrći tržištu i interesima privatnog kapitala, a visoko obrazovanje postaje sve nedostupnije širokim slojevima društva. I opet, tu je riječ ne o specifično hrvatskim procesima, nego o globalnim pojavama, koje su npr. puno više uznapredovale u nekim našim susjednim zemljama kao što su Makedonija ili Srbija. Stvar je u tome da je visoko obrazovanje vrlo profitabilan biznis, to je npr. drugi najprofitabilniji izvozni gospodarski sektor Australije, i da se radi protiv općeg društvenog interesa u korist privatnog profita vrlo uskog sloja ljudi. U obrazovanju i znanosti se sada, iako je to zasad djelomično onemogućeno uspješnim rušenje triju predloženih novih zakona o znanosti i obrazovanju ove godine, pokušava provesti ono što se u 1990-ima dogodilo u ostatku privrednog sustava.

Obrazovni i znanstveni sustav bi trebalo ustrojiti na potpuno različitim postavkama. On bi trebao djelovati u interesu čitavog društva, a ne u korist uskih privatnih interesa, trebao bi biti dostupan svima, a ne samo bogatima ili spremnima da se kao mnogi Amerikanci zadužuju na desetke godina da bi se mogli školovati, trebao bi se zasnivati na suradnji, a ne na kompeticiji... Također se treba riješiti i hijerarhijskog ustroja sveučilišta i uvesti direktnodemokratski nadzor odozdo, kolektivnim upravljanjem nad institutima i fakultetima, što je jedini učinkoviti način da se suzbije korupcija koja se javlja kao izravna posljedica komercijalizacije obrazovanja. Jedini način da se korupcija iskorijeni je da se logika profita makne s fakulteta. Dat ću samo jedan primjer – ako ne postoje školarine niti ikakvi drugi vidovi naplaćivanja studija, onda ne možete s tim novcima muljati, ne možete izmišljati lažne troškove koje studenti trebaju plaćati, ne može upisivati višak studenata za koje nemate dovoljno nastavnika i prostora samo da biste dobili više sredstava od školarina itd.

PTP: Mislite li da je potrebno potpuno ukinuti plaćanje školarina na fakultetima? Bi li se onda možda dogodio prevelik broj „vječnih studenata“?

"Vječni studenti" su mit, kao i starci koji bezveze dolaze doktoru kao tobožnji razlog uvođenja participacija u zdravstvu i slične gluposti koje služe kao opravdanje za komercijalizaciju obrazovanja, zdravstva i svih drugih sektora društva. Kao prvo, "vječnih studenata" po novom bolonjskom sustavu ionako ne može biti. Kao drugo, studenti koji su prije studirali po desetak godina ionako nisu bili pravi trošak. To što se npr. netko zaposli prije nego što završi faks pa onda otegne studij, a na faks dođe tu i tamo i da neki ispit, za fakultete i državu ne predstavlja nikakav realan trošak. Fakultet je ionako tamo, struja se ionako troši, profesori ionako drže ispite... Fantazije o tome da postoje tisuće studenata koji tobože studiraju desetljećima samo zato da bi mogli jesti u menzi su samo fantazije. Osim toga, istraživanja su pokazala da ne postoji nikakva korelacija između plaćanja studija i bržeg ili uspješnijeg završavanja istog. Obrazovanje mora biti besplatno, tj. potpuno javno financirano, i dostupno svima. Obrazovati se moraju moći svi prema svojim željama i mogućnostima, mogućnost obrazovanja ne smije ovisiti o dubini džepa. To nije štetno samo za pojedince nego i za čitavo društvo.

PTP: Imate li problema u akademskoj zajednici zbog svog aktivističkog angažmana?

Kapović: Imao sam manjih problema, no to je nešto što se moglo očekivati i na što čovjek mora biti spreman ako se bavi ovakvim stvarima. Nisam primjerice dobio nekoliko stipendija koje bih inače sigurno dobio, bilo je i nekih neuspješnih pokušaja za odmazdom kroz određene akademske kanale i sl., ali ništa od toga nije vrijedno da bih prestao govoriti ono što mislim i boriti se za ono u što vjerujem. Radije bih dobio otkaz nego pognuo glavu i šutio.