Srđan Dragojević: "Parada" je film za gay neistomišljenike

Mislim da živimo u zanimljivom svijetu s nekim karakteristikama koje su jedinstvene i kada bi se sve na našim prostorima pretvorilo u shopping mall, to više ne bi bio jako zanimljiv svijet – kaže srpski redatelj Srđan Dragojević čiji se najnoviji hit film "Parada" počeo ovih dana prikazivati u hrvatskim kinima.

Dragojević je kod nas vjerojatno najgledaniji redatelj iz regije. Njegovi filmovi "Mi nismo anđeli", "Lepa sela lepo gore" i "Rane" jako su dobro poznati domaćoj publici, a vjerojatno ni "Parada, film o ratnim veteranima s područja bivše YU, koji uzimaju u zaštitu beogradski gay pride, neće puno zaostajati.
Iako bi mnogi mogli pomisliti da je film nadahnut prošlogodišnjim skandaloznim beogradskim gay Prideom koji je završio s puno žrtava, a njegov se izlazak poklopio s nedavnim otkazivanjem nove povorke, korijeni filma puno su stariji.
- Nakon što su 2001. slike huligana koje tuku i pljuju aktiviste na Trgu Republike obišle svijet, ja sam zaista bio postiđen da gledam to u svom gradu – objašnjava Dragojević - Bilo je to vrijeme kada je otišao Milošević i vjerovali smo da dolazi bolje vrijeme, ali te su slike jako odudarale od pozitivne energije koju smo svi tih dana zbog promjena u društvu osjećali. Prošlo je nekoliko godina dok sam našao pravi ton za pisanje toga scenarija. Napisao sam ga na Mljetu 2008. godine, dakle dvije i pol godine trajalo je iznalaženje novca za taj film, što uopće nije bilo jednostavno, da bi se film sada pojavio. Taj je trenutak po nekima dobar jer se pojavio neposredno po zabrani novog pride mitinga u Beogradu, no za mene taj trenutak nije previše sretan jer bih volio da se film gleda bez dnevno-političkih konotacija.

PTP: Koliko se finalni scenarij razlikuje od onoga koji ste napisali 2001. godine?
Dragojević: - Potpuno je isti. Zanimljivo je da su događaji sustizali ovaj scenarij, a ne obrnuto. Postoje u Srbiji određene primjedbe da film eksploatira situaciju koja postoji u Srbiji, ali ljudi naprosto previđaju činjenicu da je u cijeloj regiji za napraviti film potrebno da prođe dvije do tri godine koje otpadaju na mukotrpno skupljanje novaca, odlazaka od fonda do fonda, skupljanja tih skromnih budžeta da se film napravi. Bio bih doista presretan da s ničega u Srbiji vezano uz Pride, a što je prikazano u filmu, nije dogodilo. Da se ovaj film pojavio, kako što bi to bilo normalno, godinu dana nakon što je napisan, naišao bi na posve drukčiju klimu. I možda bi bio puno čistije percipiran od publike. Sada je „prtljaga“ toga filam jako velika, mi smo uoči pojavljivanja filam imali dosta jako animozitet samo zbog teme filma. Ljudi nisu ni znali o čemu je film, ali već su imali formirane predrasude formatirane na homofobiji. Ali poslije početka distribucije ti su negativni tonovi počeli blijediti, iako su još osjetni. Siguran sam da bi 2009. godine „Parada“ imala i nekoliko stotina tisuća biše gledatelja u Srbiji nego što sada ima.

PTP: Kakve su reakcije bile nakon gledanja filma?
Dragojević: - Nakon šest tjedana prikazivanja u Srbiji i 250 tisuća gledatelja film je prouzrokovao dosta pozitivnih polemika o pitanju prava LGBT zajednice (lesbian, gay, bisexual, transgender). Naravno, ima i oprečnih tonova, ali mislim da je to dobro jer volim kada moji filmovi izazivaju oprečna gledišta. Bilo je čak i nekih vrlo radikalno osuđujućih kritika, kao, na primjer, kritika gospodina Emila Vlajkija iz Republike Srpske koji je završio svoju kritiku prijedlog da se homoseksualizam rješava operativnim putem ili psihoterapijom, a tko se pokaže otpornim na obje metode, njih treba staviti da žive u zajednici. Zanimljivo je to da je g. Vlajki potpredsjednik Republike Srpske. Očigledno je da film izaziva mnogo polemika.

PTP: A je li bilo kakvih primjedbi iz gay zajednice budući da ih film prikazuje dosta stereotipno?
Dragojević: - LGBT zajednica u Srbiji je zahvalna, ali i u njoj imaju određene zamjerke, imaju problem s konceptom da bivši kriminalci i ratni veterani štite Pride. Što se stereotipa i humorističnog pristupa tiče, imao sam ideju na početku da napravim ozbiljan film, ali sam od toga brzo odustao. Film je vrlo svjesno skrenut prema komediji. Neki su mi kritičari predbacili da film ima izvjesnu stilsku nekonzistentnost, ali ta je nekonzistentnost planska jer variranjem i pretapanjem žanrova jednoga u drugi želio sam utjecati na gledatelja i izazvati reakciju.

PTP: Koliko vam je važno da vam filmovi budu stvarne društvene snage koje nešto pokreću?
Dragojević: - Kada govorimo aspektu aktivizma u filmu, a aktivizam jest nezaobilazna tema kada pričamo o "Paradi", a to se može pripisati „Lepi selima“ i „Ranama“, tada je film više namijenjen neistomišljenicima nego istomišljenicima. Napraviti dramu o očitim problemima gay osoba na Balkanu po meni bi čak bilo i lakše. Imali smo nekoliko takvih primjera, a imali ste i vi jedan takva solidna filma u hrvatskoj kinematografiji. Ali to su filmovi zaista za istomišljenike. Ovaj film ima, možda je to pretenciozno reći, prosvjetiteljsku ulogu.

PTP: „Lepa sela lepo gore“ i dan–danas je vjerojatno najironičniji opis onoga što se događalo u bivšoj Jugoslaviji. kako ste došli do tog naziva koji je i u Hrvatskoj počeo ulaziti u svakodnevni govor?
Dragojević: - Jedan od mojih omiljenih romana, koji je utjecao na mene u ranoj mladosti, to je „Putovanje na kraj noći“ Louisa-Ferdinanda Célinea. Ovaj je naziv parafraza jednog odlomka u kojem Céline opisuje kako promatraju sela koja gore u daljini.

PTP: Unatoč uspjehu imate velikih problema s financiranjem svojih filmova u Srbiji. Je li to politički motivirano? Ako jest, imate vrlo dobar argument da vaše filmove uglavnom pogleda onoliko ljudi koliko je dovoljno da nekoj stranci osiguraju pobjedu na izborima...
Dragojević: - Dao sam tu zanimljivu paralelu kako bih pokazao da film može imati i veliki utjecaj na ljude. Kod nas postoji dosta jak upliv partokracije na kinematografiju, gdje se mnogim autorima, glumcima i producentima, omogućava da rade zato što su bliski određenoj partiji na vlasti. Smatram da film i kultura moraju biti odvojeni od partije, iako partije imaju legitimno pravo da koriste svoj utjecaj i na tom polju, ali mi umjetnici bi morali pokušati držati ih što dalje od toga. Pretpostavljam da će se u predstojećem razdoblju napraviti neka vrsta konsenzusa među filmskim umjetnicima oko toga da je utjecaj partija na filmu štetan i ne vodi nigdje. Imamo primjere autora bliskih vladajućim partijama koji rade film za filmom za po tisuću gledatelja. Oni sami po sebi pokazuju koliko su te stvari apsurdne i da kvalitetni i rezultati drugim autorima ne znače ništa. Ali meni se čini da ste u Hrvatskoj otišli korak dalje od toga, da HAVC ipak puno bolje funkcionira. Čak sam nekim ljudima u HAVc-u predložio da napravimo neku vrstu presedana, da ljudi iz regije odlučuju o filmovima u nekoj drugoj zemlji. Mislim da bi to bilo jedno od rješenja za kinematografiju u regiji.